Mojkovačka bitka na Badnji dan i Božić 1916. godine spada u red onih istorijskih bitaka s kojima je mala Crna Gora dobila priznanje i uvažavanje ne samo na Balkanu. Ušla je u najznačajnije bitke I svjetskog rata. Ne toliko zbog brojnosti boraca s obje strane fronta; mnogo više zbog surovih vremenskih uslova u kojima je vođena. Zaraćene strane – Crna Gora i Austrougarska dobro su znale šta se od njih očekuje. Borci proslavljenog komandanta Janka Vukotića još bolje su znali šta se od njih traži: da ne uzmaknu ni za pedalj dok se sva srpska vojska sa velikim narodnim zbjegom ne povuče preko Crne Gore i Albanije – prema Grčkoj.
Neuporedivo jači i moderno naoružan neprijatelj osujećen je u svojoj paklenoj namjeri da uništi protivnika. Te kakva je to bila bitka! Mnogi istoričari su o njoj pisali. Portretisali njene brojne junake. Ali je Mojkovačku bitku najviše afirmisao narodni pjesnik Radovan Bećirović. Možda više i od svih stvaralaca zajedno. Njegova poema iznosi preko 1.100 stihova; više nego ona o Kosovskom boju 1389. godine!
Crna Gora nije zaboravila Mojkovačku bitku 6./7. januara 1916. godine, niti njene brojne junake. Prvo je 28. novembra 2015. godine održan okrugli sto u Beranama uz učešće većeg broja istoričara, publicista, književnika i pjesnika, ne samo iz Crne Gore. Krajem decembra 2015. godine u Mojkovcu je održan sličan naučni skup – po pozivu. Nemamo informaciju o broju učesnika. Tridesetog decembra 2015. godine Crnogorska akademija nauka i umjetnosti – održala je naučnu tribinu posvećenu ovom značajnom istorijskom događaju. I konačno Mojkovac je 6/7. januara 2016. godine svečano obilježio 100-godišnji jubilej. Svi pomenuti skupovi bili su zapaženo posjećeni. I uobičajeno – medijski propraćeni. I dobro je što takvi događaji ne padaju u zaborav.
U daljem tekstu akcenat ću dati na jedno manje poznato svjedočenje o Mojkovačkoj bici 1916. Riječ je o brošuri ćerke komandanta Janka Vukotića koja mu je bila stalni pratilac. U brošuri ‘’Sa serdarom Jankom Vukotićem u redovima Sandžačke vojske’’ Vasilija Vrbica iznosi dragocjena sjećanja na te dramatične istorijske dane. Teško smo došli do ove brošure. Internet je registrovao postojanje još samo četiri-pet primjeraka; na Cetinju, u Podgorici i Pljevljima.
Bogata je faktografskim podacima, koji su nedovoljno korišćeni kao istorijski izvor prvog reda. Vasilija najviše piše o svom ocu – komandantu Janku Vukotiću... Tako mu se i obraćala u svakodnevnoj komunikaciji. Neki pasaži ove brošure – prerastaju u pravu poemu o Crnoj Gori. Evo nekoliko njenih zapisa:
‘’Hoće li iko preživjeti da potomcima ispriča kako je bilo, kako su Crnogorski orlovi, ovi mladići – puni snage i ponosa, polećeli da svojim grudima zatvore – Mojkovačka vrata i sve puteve ka Crnoj Gori i tako zaštite odstupnicu iznemogloj srpskoj vojsci, koju je sa tri strane pritisla neprijateljska sila i prijeti joj okruženjem i uništenjem“.
‘’Tu na Mojkovačkim vratima – trebalo je da se odigra odlučujući boj...Uoči Boja... proslavljeno je Badnje veče... (sa)zdravicama... Čuju se i riječi zakletve da neprijatelju neće ustupiti – ni pedalj zemlje, da će izginuti na braniku Otadžbine: Neka bude šta biti ne može! Neka bude borba neprestana. Krst i topuz – neka se sudare!“
‘’Sva si u plamenu, Crna Goro!... Ne daj se! Neka Švaba upamti ovaj dan, ovaj pravoslavni Božić, ovaj mraz, snijeg obojen i njegovom krvlju, neka upamti ovo srpsko pleme, na čiju je zemlju došao“.
Nakon pobjede na Mojkovcu – došla je i bolna kapitulacija Crne Gore, prvi put u njenoj istoriji; i o tome je ostao zapis ove heroine:
‘’Slom Crne Gore moj otac je doživio kao najdublju ličnu tragediju... Pao je u očajanje. Odveli smo ga nekako u selo Grlić –blizu Danilovgrada – kod rođaka – da tu izdahne prije nego što ugleda austrougarske uniforme.“
Za kraj ovoga teksta sam ostavio dva-tri bitna dokumenta. U depeši Vrhovne komande Srpske vojske upućenoj Janku Vukotiću piše:
„Ako Crnogorsko-Sandžačka vojska uspije da spriječi prodiranje protivnika... i ne dozvoli da (udari) srpskoj vojsci – u bok i pozadinu – onda se odužila Srpstvu.“
Odgovor Janka Vukotića na ovu depešu bio je brz, kratak i jasan:
„Crnogorci-Sandžačka vojska – riješena je da se do poslednjeg vojnika žrtvuje i da ne dozvoli neprijatelju da (udari) bratskoj srpskoj vojsci – u bok, a još manje – u pozadinu!“
Kralj Aleksandar je uputio čestitku slavnom komandantu: ‘’Vojvodo, Vi ste se više nego odužili Srpstvu!’’
Nećemo zaboraviti da citiramo ni riječi kralja Nikole:
„Austrija je objavila rat našoj dragoj Srbiji. Objavila ga je i nama; objavila ga je srpstvu i cijelom slovenstvu!“
„Našu pravednu stvar uzela je u zaštitu moćna Rusija... naša vjekovna zaštitnica!“
Mojkovac prije 100 godina i Mojkovac danas –tako su blizu jedan drugom. Stoljeće je jedan tren u hodu istorije. Prijateljstva se dugo grade, a mogu se preko noći – razoriti. Nije tek tako Vuk Karadžić zabilježio staru narodnu mudrost: ‘’u starog dušmanina ne traži novog prijatelja’’!
I naša generacija vodi svojevrsnu Mojkovačku bitku, koja je prije 100 godina briljantno uspjela. I svaka generacija će nositi svoju Mojkovačku bitku, kao simbol Njegoševe – ‘’Neka bude što biti ne može’’. Mojkovačka bitka je uvijek svakodnevna. I u svakoj se čuju poruke od prije 100 godina:
‘’Nemojte se plašiti junaci; Ako budu krvavi Badnjaci’’!
Piše: akademik Zoran Lakić